Tokom i nakon rata Bosanci su počeli naseljavati prostor SAD-ea. Pitanja koja nam postavljaju "AMERI" nakon što nas pitaju odakle smo, su pretežno: " Why St. Louis?-Zašto St. Louis?" Nije samo St. Louis, tu je Chicago, Atlanta, Des Moines, Dallas, Jacksonville, Tampa, Charlotte, Seattle, LA, Portland, Fargo, Minneapolis, itd? Ono što sam im davao, a to kažem i danas, kao odgovor je...Vlada ima svoj plan demografskog naseljavanja, raseljavanja. Oni znaju tačan broj koliko će bijelaca useliti godišnje u Ameriku, koja religija će biti zastupljena gdje, gdje će staviti katolike, muslimane,jevreje, arape, afričke crnce, mješovite brakove, ...Tako smo svi sa poznatim bijelim kesama sa grbom IOM prepoznavali jedni druge na aerodromu, avionu, kada smo sletjeli u NY, CHI ili ATL.
"Ta" zajednica raste na svoj način i tokom toga rasta, integracije i neizbježne asimilacije doživljava svoje interesantne momente. Kako u izbjegličkim centrima, bolnicama, tako na poslu, u školi pa čak i kada se dođe kuči nakon posla i tako obavljaju kućni poslovi.
Sjećam se 1997 godine, februar mjesec, grupa od 50-tak izbjeglica koji smo došli u St. Louis je morala da ide svaki dan na Internacionalni Institut kako bi se "žigosali". Tako pitaše jednog Roma koji je došao, interesantno kao Bosanac, preko Italije u USA, koliko djece ima?
-"Šta ja znam! Eto vam njihova mater pa neka ona kaže broj a i imena."
Te godine, kao sve nas vodiše ljekarima, davali nam TBC testove koji su pokazivali reakciju crvenila na ruci, što je navodilo da nam daju neke tablete iste veličine onih konjskih tableta iz stočne apoteke. Nakog 10-15 godina borbe za opstanak, smirivanja, počeli smo mnogi plaćati danak tome periodu. Bez obzira da li je neko bio u ratu, izbjegao prije ili tokom početka. Naše tijelo nije svemoćno i otporno na vanjske udare. Možda tokom toga svega se pokazujemo kao jaki, snažni i izdržljivi. Međutim, vrijeme čini svoje. Neko se danas razboli, pa istoga momenta čuješ, To su one tablete što su nam davali." To su oni nas samo pripremali da umremo i dobijemo ove sve bolesti!!!" Kao da smo zaboravili da je sastavni dio života, ta prokleta smrt. Ili reinkarnacija, kako ko želi da to klasificira.
Tokom tih pregeleda mnogi nisu pričali engleski jezik, pa su imali prevodioca. Naravno, diskrecija nije tipična po čovjeka sa našega podneblja, tako da smo saznali za raznorazne anegdote.
Evo jedne:
-IME PREZIME: TA i TA
-DATUM ROĐENJA: TAD' i TAD'
-VJENČANO STANJE: UDATE
-DJECA: IMAM
-SEXUALNO AKTIVNA: NE
-ZADNJI PUTA IMALA SEX: SINOĆ
Doktor ostavi papir, spusti naočale, Pa kako?
Prevodioc prevede....
"Ona" kaže:
"DOKTORE, NISAM JA NIŠTA RADILA! ON JE BIO SAM AKTIVAN!"
Naravno, imaju i djeca bisera. Pošto su naša djeca najbolja u nogometu u St. Louisu, tako i u svim drugim gradovima SAD-ea, sve i jedan grad ima najmanje 5-10 SOCCER SCHOOLS! Ne zaboravimo da je jedan od najboljih igrača BH reprezentacije, član tima iz Bundesslige Hoffenheim-a, Vedad Ibišević- upravo potekao iz St. Louis gradske škole, preko SLU Universiteta otišau kod Vahe u PSG.
Ona danas, malo nemirnija djeca, ipak dobri nogometaši, ako se potuku kod škole idu kod pedagoga. Tako jedan mali Senad nakon opomene kaže jednoj učiteljici nakon što ga je pitala jel' se opet tukao:
-" Nisam učiteljice, džamije mi!"
Ima ovih dogodovština napretek, da bi iz svakog grada mogli sastaviti priče i možda knjigu napisati. Što nije loša niti ideja kada malo razmislim. Eh, kad' bi dan imao 48 sati, a tijelo spavalo samo 2. Svašta bi se stiglo. Zar ne?
Ono što je tipično po Bosance je kada dođe zima, kiseli se kupus, pravi se zimnica a i neizbježno je sušiti meso. No prije toga, tokom ljeta, nemože proći neka sjedeljka a da, kako to prof. Avdo Hotić ima običaj reći, bekan ne slomi nogu. Nas su počeli tokom 1994 godine naseljavati u dijelu grada poznatom pod imenom Bevo Mill. To je nekada bio Dutch i German dio, tada već napušten. Kuće su imali špreploče na prozorima, tako da nekako za one Bosance koji su došli direktno iz BiH, to i nije bila neka promjena. Samo, ovdje nije pucalo nad glavaom, nije se bježalo, nego se odmah zaposlilo i krenulo ka naprijed. Nakon posla, ode se do Home Depot-a ( čitaj HOM DEPO), kupe se stvari potrebne za popravku, pa kući. Nedeljom je veći rad, prijatelji su dolazili i pomagali jedni drugima. Ovdje moram dodati, to biješe tada, danas bez pet hiljada dolara unaprijed neće niti da zna za tebe. Pa čak da si mu i brat.
Nedeljom se radilo, ali se i bekan okretao u bašti. Pošto bekan kada se stavi na ražanj doista izgleda kao pas hrt, kako ga ovdje zovu GREYHOUND, to je zbunjivalo domćine amerikance. U više navrata su zvali policiju sa informacijom, FREAKING BOSNIANS HAVE A DOG ON STICK!...Ludi bosanci stavili psa na ražanj!!! Danas, nakon više od decenije su se naučili. Ne zovu više. Čak šta više, pridružuju se sjedeljci, jedu i piju sa našim ljudima.
Međutim kada dođe zima, vrijeme je za sušenje mesa. Opet prijava policiji. Opasnost od požara, možda droga, možda pali djecu, ko više zna šta. Iskreno, nema kuću u St. Louis južnom dijelu grada, poznatom pod imenom SOUTH CITY, da nije neko iz naše zajednice a da ne suši meso i da nema "pušaru". Najveći "sušar" je čika
Mišo Todorović je napravio takvu sofisticiranu pušaru da mu večina fabrika nema šta reći. Samo, narod je jedno, trač ga prati bio on naš ili već ko. Tako se Mišin komšija žalio da mu je dim iz Mišine pušare ušao u sjedišta od njegovog auta. Čak je debata oko sušenje mesa došla i do gradske vlade, oko ćega se razglabalo da se donese zakon oko dozvoljavanja ili zabrane sušenja mesa. Naravno, oni političari koji ovise o našim glasovima su za, dok oni koji ne ovise su protiv. Tipično po političare, bilo da se radi o suhom mesu ili razmještaju naroda.
U zadnjih 5 godina, Amerikanci dovode Turke iz Rusije. Opet, jedan od planskih demografskih ra-naseljavanja. Naravno kao i naši ljudi, oni su donjelji svoje običaje, koji su slični našim. Samo naša zajednica ima preko 30 granapa, pa se čak NAŠE suho meso prodaje po većim trgovinama. Ali slađe je ono kada ga ja sušim, nego da ga kupim. Što je iskreno i tačno. Ali razbistrimo glavu i recimo, da li to doista treba. Nama vjerovatno ne, ali pošto su Turci mlada zajednica, oni su na onim dječijim nogama kao mi od prije 15 godina. Tako kao nas tada, njih danas prozivaju za njihov našin sušenja mesa. Kamera lokalne TV stanice FOX2 je došla i snimila. Domaćica, sa bijelom mrežom preko kose, kao prava trgovkinja u odjelu za sjeći meso, objašnjava proces. Dok joj muž sječe nožem nešto u ruci, stoji ispod više obješenih piladi i nekoliko peka suhog mesa koji se dime iznad peći na pločniku , domačica čak nudi reporterku da proba.
Eto, napustimo svoje, ali ponesemo običaje. Neko se stidi, komentira, no međutim moramo priznati oni su dio nas. Bilo da smo to radili ili ne, mi smo upoznati s njima. Da smo ostali "tamo", ne bi se zgražavali na janje ili krme na ražnju, meso kako visi iznad peći, šljive kako se priprmeaju za rakiju ( to još ovdje nisam vidio, mada bih volio). Danas, kada smo postali svjetski ljudi, smijemo se, dok se neko možda i zgražava. Da li treba da poštujemo domaćina, ili kao što republikanci kažu, vlada nema pravo da se mješa u moje privatne poslove. Ako to neko radi, da li treba kao one Rome koji su opljačkači St. Louis naselje nakon tornada, poistovjetiti sa svim Bosancima? Kako god, proces asimiliacije je neminovan i sumnjam da će naša djeca raditi isto.
