Hrabri dječak istočne Bosne!

*PRIČA JE ISTINITA, IMENA SU IZ RAZUMLJIVIH RAZLOGA IZMIŠLJENA

     Užasna ljetna vrućina je zavladala u St. Louisu. Ništa noročito za ovaj period godine. St. Louis poznat po paklenim vručinama koja dostiže i preko četrdeset stepeni Celzijusovih tokom ljeta. Ako se toj temperaturi doda još vlažnost, osjećak koji čovjek ima je ravan vremenu provedenom u sauni, sa dodatkom užarenog sunca.

     Zauzet redovnim poslovima u agenciji, nisam primjetio majku sa djetetom kako su ušli. Samo sam čuo kako je tihim glasom upitala," Moguli pričati sa Amirom?" Iako sam bio tu, osoba koja je uputila pitanje jednom od mojih kolega je bio dokaz da se do tada nismo upoznali. Izvirio sam izmeđiu par ekrana na mome stolu i ugledao ženu kako stoji na ulazu. Držala je malu curicu za ruku. Drhtala je, i dok je govorila kao da je plakala. Njena bojazan se osjetila kroz svaku izgovorenu riječ. U slobodnoj ruci držala je žutu kovertu. 

-Jesteli Vi Amir?-pitala je.

-Da, ja sam Amir. Izvolite, što ste trebali?-odgovrio sam.

-Prije nego što krenemo pričati, možeteli molim Vas pročitati ovo pismo?

Kao privatni obrtnik unutar naše zajednice, osoba koju mnogi znaju kroz agenciju, radio koji sam vodio, novine čiji sam do tada bio suvlasnik, pojedinci unutar naše zajednice mi se s vremena na vrijeme obrate za pomoć mimo djelatonosti koja je moja profesionalnost. Vjerujem i znam da to nije samo sa mnom slučaj, i da ima još onih koji slično čine i tako pomažu našim ljudima.

Uzeo sam pismo i počeo ga čitati. Svaki dio teksta je bio razlog da se jos više naježim, uzdahnem i pitam se, da li da dalje čitam ili ne?

Tokom čitanja pisma, shvatio sam da je osoba koja mi se obraća u pritvoru pod sumnjom da je napravio prekršaj uništavanja tuđe imovine.

Kenan je rodom iz istočne Bosne. Tokom rata, bio je zatvoren u logoru sa majkom i sestrom. Još kao dječak, iako nije shvatio što se oko njega dešava, bio je izložen prizorima koji će ga pratiti do kraja života. Svaki dan zlikovci su vršili streljanja, udaranje, raznorazna maltretiranja pa sve do onoga najgoreg što čovjek može uraditi-SILOVANJA. Ukoliko je Armija BiH napravila neki uspjeh u blizini toga sela koje je pretvoreno u logor, zatvorenici su znali šta ih čeka.  Uspjelom akcijom boraca Armije BiH, selo je oslobođeno, narod oslobođen. Oslobođen od dnevnih tortura, ali zarobljeni u paklu zla do kraja života.

Početkom 2000-te godine su došli u USA. Saznali su da je otac ubijen u srebreničkom pokolju 11-tog jula 1995.godine. Majka je skupila snagu kako samo žena može imati i odlučila se na put u nepoznato sa svoje dvoje djece.

Ubrzo nakon dolaska, nekada mali Kenan morao je da odraste preko noći. Otvorio je svoju firmu i supješno radio nekoliko godina. Davao, pomagao kako pojedince i grupacije, tako i instituciju gdje se molio. 

Nakon nekoliko godina uspješnog rada, loša ekonomija je zahvatila sve dijelove američke ekonomije. Tako je slučaj i sa privatnim obrtnicima. Pogotovo onim novim, mladim. Kažu da ako opstaneš sa svojom firmom u prvih pet godina, prešao si veliku preponu. Mnogi nisu, tako nije niti Kenan. Oni koji su ostali dužni nisu više plaćali, a računi su se gomilali.

Pošto riječ predati se nije postojalo kod Kenana, odlučio je da i sam postane ponovno radnik, zaradi novce i plati račune koje duguje. Firma za koju je radio u jednom trenutku mu je dugovala više desetina hiljada dolara. Kako ova zemlja daje mogučnost da zaradiš u svakom trenutku, naravno ako želiš, tako isto i dozvoljava da firme otvaraju oni koji imaju sitni, nevidljivi, predznak-LOPOV!

U jednom trenutku su mu reki da će on platiti njima na način na koji su NJEGOVI platili prije trinaest godina u istočnoj Bosni. Prepao se. Slike ubijanja, klanja, tortura su se ponovno počele odmotavati. Izbezumljen, u strahu odlučio je da sada kao veliki, odrastao, u poziciji da se odupre sam, suprostavi njima!

Već je 4 mjeseca u istražnom pritvoru, i niko ne zna za njega. Majka ga nije vidjela, a sestra iz straha i poštovanja prema suprugu nije smjela da ga posjeti. Obratio se mnogim "vođama" unutar naše zajednice, ali bez ikakvog odgovora. Izgleda, da ako nemaš novca i ako si neko ko neće donijeti politički potencijalne poene , tvoj život ništa ne znači. 

Kenan je sam. Nema veze sa našim ljudima. Niko ne želi da posjeti. Kaže da su ga crnci istukli samo zato što je bijelac. Moli za pomoć!

Preko kolege sam našao u kojem se zatvoru nalazi. U isto vrijeme sam dobrom voljom svoga advokata dobio upute kako da dođem do Kenanovog advokata. Sve je kompletirano i spremno da majka Enesa može ići da vidi sina. 

Kćerka je dovela majku do jednog tržnog centra. Ušla je u moje auto i zajedno smo krenuli u drugu državu da posjetimo Kenana. Plakala je cijelim putem. Dosta mi je stvari ispričala koje su se desili dok su bili u logoru kojeg zlikovci kontroliraše. Priznala mi je veliku tajnu na koju niti sam nisam mogao biti ravnodušan. Suze su tekle.

Ulaskom u samu zgradu zatvora navuklo je hladnoću u moje tijelo. Strašno! Prijavili smo imena posjetilaca i ime koga smo došli posjetiti.

Majka je sva drhtala. Kada su je zovnuli, klecajućih nogu je ušla sobu za posjetioce. Nisam imao predstavu kako izgleda momak kojem sam doveo majku da ga posjeti. Kroz otvorena vrata ugledao sam osobu do koga je majka Enesa stala. Nisam se mogao opet sjetiti. Neka, drago mi je kada sam vidio majku kako se smije, pruža ruku preko stakla i želi da dodirne svoga Kenana.

Dok sam čekao vani, policajac mi je rekao da za njegovih dvadeset godina rada u istražnom zatvoru još nikada nije vidio finijeg, kultunijeg zatvorenika. Kojeg' li paradoksa, pomislio sam.

Sreca, suze, bol, radost, tuga. Posjetili smo ga. Policajac kaze da nikada nisu imali tiseg, finijeg zatvorenika. Kako patetican epitet.

Dobio je batina od crnca. Ubio ga do krvi. On samo ima Kuran, cita, i nada se. Cemu? Cemu, kada niko ne zeli da nesto uradi za njega.

Ušao sam u sobu i ja. Pričali smo! Pokušao sam da ga ohrabrim. Mislim da sam uspio. Smijao se. Dao mi je povoda da iako mu je uništeno djetinjstvo, nada za bolje sutra, duh mu je još živ! 

Na putu kući majka mi kaže da su vjerskog poglavara da li može da pomogne? Nije!Pitali su nekoliko onih koji stoje uspravno kada se trebaju pokazati sa glavešinama, nisu.

Najveći uspjeh unutar naše zajednice je taj ako pojedinaca nešto uradi, a ako se neko davi u nabujaloj rijeci baci mu teški kamen umjesto dušeka za spasavanje.

Sutradan sam uspio da kontaktiram njegovog advokata. Kaže da nije imala još kontakta sa njime direktno (nakon 3 mjeseca), i da ne zna kako da krene sa slučajem.  Moj najveći argument je bio, PTSD.

Izašao je! Jak, hrabar, staložen. Radi i bori se! Nastavio je isto raditi, pomagati, davati onima kojima je potrebno. To je najbolje što može učiniti. Pokazati i dokazati onima istim koji su mu leđa okrenuli da je tu, da nije ljut je gore nego koplje u srce zabiti!

Posted in: